Ako ijedna pasmina pasa zaslužuje titulu plemenite sa urođenom ljepotom, onda je to njemački ovčar.
To je pas elegantnih, štoviše gracioznih linija, privlačan za gledanje, sa sjajnim krznom, uzdignutih ušiju, inteligentnog izražaja koji plijeni pažnju gdje god ga se vidi. Njegove oči izražavaju ljubav i privrženost koju ima za onog tko brine o njemu. Njemački ovčar je po prirodi nepovjerljiv prema strancima, ali kad nekoga prihvati, sa njim ostaje prijatelj cijeli život. Efikasan je i poslušan radnik, brzo uči, a ono što nauči ne zaboravlja. To je aktivna pasmina koja raste u radu. Laganog koraka, snažan, ali dražestan i brz, on objedinjuje sve osobine koje se smatraju idealnima kod psa. Voli ljudsko društvo i odgovorit će na vlasnikovo raspoloženje bilo da pored njega mirno leži ili trči naokolo. Njegova je jedina želja cijelo vrijeme biti sa Vama i udovoljiti Vam. Dovođenjem njemačkog ovčara u svoj dom, Vi proširujete svoju obitelj, a on će se vrlo brzo osjećati kao dio nje. Vaša kuća, vrt, dvorište, zapravo sve što posjedujete će biti pod njegovom zaštitom. On treba Vašu ljubav, ali i korektan odnos prema njegovim potrebama za hranom, fizičkom aktivnošću i cjelokupnom dobrobiti. Vaš njemački ovčar će cijeli svoj život posvetiti Vama što će Vas učiniti bogatijim za iskustvo iskrenog prijateljstva i ljubavi koje ćete zajedno dijeliti.
Gotovo od praskozorja čovječanstva, pas je imao istaknutu ulogu. Ljudi su brzo prepoznali sposobnosti psa koje su čovjeku nedostajale. Pas je mogao brže trčati, bolje vidjeti, čuti i neusporedivo bolje osjećati mirise od čovjeka. Divlji psi su hvatani i uzgajani u ljudskim zajednicama te u zamjenu za hranu i sklonište pomagali u lovu i zaštiti od divljih životinja. To su bili počeci, no promjenom ljudskog načina života mijenjali su se i zahtjevi prema psu koji su postali puno raznovrsniji: za lov, za zaštitu kuće i obitelji, vuču manjih tereta, čuvanje domaćih životinja… Započlo je doba razvoja ovčarskih pasa. Veličina, krzno, boja su u to vrijeme jako varirali ovisno o mnogobrojnim faktorima. Vremenske prilike su diktirale da radni psi u hladnijim krajevima imaju bujnije krzno dok oni u toplijim imaju kraće. Područja sa brojnijom populacijom predatora su zahtjevala snažnijeg psa u odnosu na područja gdje je dominirao čovjek. Uzgajivači su promatrali prednosti pasa iz pojedinih područja i kombiniranjem poželjnih osobina nastojali ih objediniti. To je dovelo do toga da je grupa entuzijasta 1891. osnovala klub (Phylax Society) sa ciljem uzgoja originalne njemačke pasmine. Premda je ta organizacija ubrzo nestala (1894.), posijano je sjeme iz kojeg je kasnije nastao njemački ovčar. U to vrijeme se u povijesti pasmine pojavljuje Max von Stephanitz kojeg se smatra ocem ove pasmine. On je pratio inteligenciju, snagu i druge karakteristike kod raznih ovčarskih pasmina te je želio objediniti sve osobine koje je smatrao idealnima. 1899. godine ga je svojim karateristikama toliko impresionirao pas pod imenom Hektor Linksrhein da ga je odmah kupio i osnovao Društvo Verein für deutsche Schäferhunde (SV) što se smatra prekretnicom u razvoju pasmine i početkom njenog novog doba. Od tada se njemački ovčar pojavljuje kao posebna pasmina.

stephanitzMax Stephanitz je promijenio ime psa u Horand von Grafeth te ga koristio kao temelj na kojem je gradio kasniji razvoj. Ovog su psa koristili i drugi uzgajivači u svojim uzgojnim programima. Horand je imao brojno potomstvo, među kojim je najvažniji Hektor von Schwaben koji je također dao brojno potomstvo, a značajni su Heinz von Starkenburg te braća Beowolf i Pilot. Svaki od ovih pasa su dali mnoge potomke i postali stupovi razvoja njemačkog ovčara. Von Stephanitz je kao konjički kapetan bio idealan za voditi SV čiji je bio i predsjednik. Svojom beskompromisnom odlučnošću je usmjeravao uzgojne programe. Koristio je pse iz Thuringena, Wurtenberga, Bavarske i drugih krajeva, svake sa svojim tipičnim karakteristikama veličine, boje, temperamenta, snage i izgleda. U to su vrijeme odstupanja od ciljanih karakteristika pasmine bila znatna, no on je uzgajivačima omogućio da trajno utvrde osobine koje su danas tipične za pasminu.

Kako je s vremenom SV postao najveći klub uzgajivača jedne pasmine, von Stephanitz je usmjerio pažnju daljoj budućnosti njemačkih ovčara. Predvidio je da će rastom industrijalizacije država potreba za ovčarskim psom opadati te da se pasmina mora biti u stanju prilagoditi novim poslovima ako ih se želi sačuvati kao funkcionalne životinje.Činilo se da bi odlične osobine koje su njemačkog ovčara činile tako izuzetnim ovčarskim psom mogle biti dobro iskorištene od strane državnih institucija. Takvo razmišljanje je imao von Stephanitz i to je bio njegov slijedeći cilj. U tome je i uspio te su ovi psi tijekom 1. svj. rata korišteni za spašavanje, prenošenje pošte, za stražu te osobnu zaštitu. Ljudi iz SAD-a, Velika Britanije i drugih krajeva su iz prve ruke mogli vidjeti hrabrost i inteligenciju ovog psa pa su sa sobom ponijeli mnoga svjedočanstva pri povratku kućama po završetku rata. Mnogi su se vratili sa psom ako su ga imali priliku nabaviti. 1919. godine je u Engleskoj uveden registar ove pasmine kao zasebne čime su bile obuhvaćene 54 životinje, a do 1926 je taj broj narastao na 8058. Na kraju rata se je smatralo da bi iz imena pasmine trebalo maknuti “njemački” te je odlučeno da se pasmina zove “alzaški vuk” po francusko njemačkoj pograničnoj regiji Alsace-Lorraine. Zbog međunarodnog suparništva, puno godina je naziv pasmine bio neusklađen. 1977. je na inicijativu mnogih uzgajivača vraćeno ime pasmine “njemački ovčar” pod kojim je postojalo u SAD-u, Australiji i većini drugih zemalja.